Пређи на главни садржај

Čitam: Došljaci, Milutin Uskoković

 



Čitam: Došljaci, Milutin Uskoković

 

Ne bih da pravim spojlere, pa ću se najpre držati svojih utisaka nakon što sam pročitala roman. Ovo je jedno od onih dela u kojima pisac nije škrtario na širini pripovedanja. U fokusu je ljubavni par koji čine Zorka i Miloš. Oni su pritisnuti osudom malograđanske okoline i iz tog razloga u svojoj ljubavi ne mogu da uživaju slobodno. Prinuđeni su da se kriju od radoznalih očiju, suvišnih pitanja, a i svojih najbližih. 

Takođe, Uskoković nam je pružio šansu da se upoznamo sa još jednim likom, po mom mišljenju, glavnim likom ove priče, a to je Beograd. Ne sećam se kada sam poslednji put srela tako deskriptivan stil, oslobođen usiljenih pokušaja da se po svaku cenu proizvede neočekivani efekat, gde je suviše očigledno da se pisac izgubio u silnoj želji da fascinira čitaoca. Na neke pasuse sam se vraćala iznova i iznova, jednostavno mi je bilo potrebno da još jednom doživim te krupne pahulje koje padaju Dušanovom ulicom ili da osetim blistave zrake sunca na koži, snenu mesečinu kako svetluca nad Dunavom. I sve to, u sporom ritmu koraka koji se lagano spuštaju iz Knez Mihailove ka Kalemegdanu. 

 Pisac je verno prikazao svu muku kojoj je izložen Miloš, otrgut iz zavičaja, dospeo u veliki grad da studira, pravnik sa dušom pesnika, koji ima svoje ideale, čvrste stavove i mišljenja. On misli da je nepokolebljiv, a pomalo je i egocentričan. Ono što Miloš ne zna je to da je život uvek tu da te demantuje, a da je mladost samo vreća lepih želja od kojih najčešće ne ostanu ni mrve.

Došljaci su objavljeni 1910, u vreme kada nisu postojale saobraćajne gužve, šoping centri ni mobilni telefoni. Zamislite to. Zamislite da možete da čujete cvrkut ptica, da čujete sneg kako pada i kako bi izgledalo da vam pogled sa prozora seže u nedogled, jer nema blokova ni solitera...

Romantično, zar ne?

Da ne biste mislili da je ovo delo sušta suprotnost onome što uistinu jeste, moram još da dodam da je pisac u osnovnu priču utkao još i ozbilju kritiku društvenih staleža, pored već pomenutog palanačkog mentaliteta koji se kod nas neguje i dan-danas. Čak i ta romantična ljubav u svom vrhuncu donosi obrise tragike, samožrtvovanja, a i izvesne monstruoznosti u Miloševom liku. On samo za tren uspeva da dotakne taj svoj idealni život, da pobere lovorike samoostvarenja, ali šta će biti njegova konačna odluka?

Došljaci, svi oni koji pristižu u Beograd sa istim nadama i strepnjama, svoje prve korake prave na Železničkoj stanici koje danas nema: kuda će svi oni da se upute, ka svojoj kobi ili sreći, niko ne zna. O svakom od njih bi mogao da se napiše po još jedan roman. 

Ipak, taj roman nikad neće moći toliko da voli Beograd, jer taj grad više ne postoji.


Natašina Čitaonica 2021. © Natasa Kasas

Pratite na mrežama: Instagram   Facebook Goodreads



Коментари

Популарни постови са овог блога

Čitam: Očevi i oci, Slobodan Selenić

 Ovo je roman koji govori o burnom istorijskom periodu od kraja Prvog do kraja Drugog svetskog rata. Lokacijski je smešten u Beograd , a prati tri generacije jedne porodice.  Porodicu Medaković upoznajemo kroz perspektivu Stevana Medakovića , Milutinovog sina i Mihajlovog oca. Njegovo pripovedanje započinje u Engleskoj, gde se Stevan školuje i upoznaje Elizabetu , svoju buduću ženu, koju dovodi u posleratni Beograd, tada nerazvijeni, postorijentalni grad koji nije našao ni svoj identitet ni mesto u savremenoj Evropi. Početak parlamentarizma i pokušaj demokratije koji se ruši pod težinom rastućeg komunističkog pokreta neodoljivo je referentan i na sadašnje prilike te je sasvim razumljivo zašto je Selenić ovaj roman uspeo da objavi tek 1985. „Po uverenju komunista krivično zakonodavstvo postoji da bi štitilo njihovu vlast, a pojedini paragrafi ne služe kažnjavanju pravih prestupnika , već ućutkivanju, suzbijanju i progonu neistomišljenika. To se najlakše postiže širokim i krajnje neod

Čitam: Deca zla, Miodrag Majić

„Postoje stvari koje je bolje nikada ne saznati. Ne postajemo od svake istine bolji.“  Baš u trenutku kada sam okrenula poslednju stranu romana i uzela telefon da pogledam šta ima novo na voljenom nam instagramu, na #branasbookclub je započeta diskusija o Miodragu Majiću i Deci zla . Divna koincidencija i savršena prilika da svoje sveže utiske podelim sa još mnogo ljubitelja književnosti i dragom Branislavom Antović.  Moram da kažem da se moj prvi utisak o Vulkanovoj knjizi nije promenio: ovo je roman koji ima intrigantnu i neobičnu temu, donekle tipiziranog i psihološki nedovoljno portretisanog glavnog junaka. Ipak, ono što bih rekla da je svetla tačka ovog romana je odabir tema. Poslednjih nekoliko godina smo potopljeni jugo-lit talasom, talasom istorijskih i pseudoistorijskih romana, pokušajima da se iskristališe prošlost, kako daleka, tako i bliska.  Deca zla takođe kao jedan od događaja uzimaju ratove devedesetih i njihov produkt – decu zla. Decu koja su se rodila i živela

Kamij Lorans, Mogla bih to biti ja - preporuka za čitanje

  Zahvaljujući izuzetnim preporukama sa #bukstagram profila Manjini naslovi ovaj je roman našao put do mene.  Zaista sam srećna što ima mnogo profila i blogova koji u današnje vreme svoj sadržaj kreiraju na taj način da do vas stignu realne preporuke za čitanje i koji prave naslove i dobre autore izvode na svetlost dana gotovo svakodnevno! Tako je i roman Mogla bih to biti ja došao do mene, a samim tim i ova "vanredna preporuka" do vas. Da pređemo na štivo! Kamij Lorans je napisala jedan od najinteresantnijih romana koje sam pročitala ove godine. Ova psihološka drama je kolaž jedne priče ispričane iz više perspektiva. Svaka od njih nam daje novi ugao gledanja, novu percepciju kroz naraciju protagonistkinje Kler , četrdesetosmogodišnje profesorke, razvedene žene i majke dvoje dece.  Ona svoju priču izlaže u formi dnevničkih zapisa, a za tom varijantom događaja idu i beleške psihijatra, bivšeg supruga i spisateljice Kamij. Svi su upleteni u tumačenje događaja, svi imaju sv