Пређи на главни садржај

Čitam: Ostrvo, Meša Selimović



 

  Otuđenost, samoća, izolovanost. Ovo su centralni motivi oko kojih Selimović gradi još jedan maestralan roman.

  Patnička sudbina likova koje upoznajemo, duboko prožeta melanholijom, fizičkim i egzistencijalnim zatočeništvom, ispunjava polako, stranicu po stranicu, jezom tišine kojom su  omeđeni, svakog čoveka zasebice. Simbolički nazvan Ostrvo, ovaj roman doživljavam kao meditaciju o prolaznosti, bespuću i odustajanju od života.

  Nehotice, prisetih se danas početka ove naše pošasti, namerno joj ne pišem ime, pa sam pomislila da smo i mi, baš kao i Katarina, Ivan, gdin Ružić bili, svako za sebe, po jedno izolovano, usamljeno ostrvo, a i sada smo – pogledajte se na šta ličimo kad uđemo u zatvoren prostor – neraspoznatljivi i poluslepi (bar ja, od maske niš' ne vidim). Sreća u nesreći je ta da mi bar (bar?!) i dalje pričamo, razgovaramo, razmenjujemo misli, ideje, snove. Nećemo potonuti kao Atlantida.

  Uprkos turobnoj temi, Mešina reč uvek i u čitaocu izazove želju da pogleda i u svoje ogledalo. Da se zapita, da prizna, da pusti. Da oprosti. Bilo da je u pitanju čitanje romana Derviš i Smrt ili Tvrđava, nekako se uvek vratimo na sam početak i pitanjima šta znači biti čovek i šta je život vredan življenja.

 

  „Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje.
Sudbina me je postavila na ovu stazu, za drugu ne znam, i koračaću po njoj dok u meni ima snage. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu.
Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav.“

 

Natašina Čitaonica 2021. © Natasa Kasas

Pratite na mrežama: Instagram   Facebook

Коментари

Популарни постови са овог блога

Čitam: Očevi i oci, Slobodan Selenić

 Ovo je roman koji govori o burnom istorijskom periodu od kraja Prvog do kraja Drugog svetskog rata. Lokacijski je smešten u Beograd , a prati tri generacije jedne porodice.  Porodicu Medaković upoznajemo kroz perspektivu Stevana Medakovića , Milutinovog sina i Mihajlovog oca. Njegovo pripovedanje započinje u Engleskoj, gde se Stevan školuje i upoznaje Elizabetu , svoju buduću ženu, koju dovodi u posleratni Beograd, tada nerazvijeni, postorijentalni grad koji nije našao ni svoj identitet ni mesto u savremenoj Evropi. Početak parlamentarizma i pokušaj demokratije koji se ruši pod težinom rastućeg komunističkog pokreta neodoljivo je referentan i na sadašnje prilike te je sasvim razumljivo zašto je Selenić ovaj roman uspeo da objavi tek 1985. „Po uverenju komunista krivično zakonodavstvo postoji da bi štitilo njihovu vlast, a pojedini paragrafi ne služe kažnjavanju pravih prestupnika , već ućutkivanju, suzbijanju i progonu neistomišljenika. To se najlakše postiže širokim i krajnje neod

Čitam: Deca zla, Miodrag Majić

„Postoje stvari koje je bolje nikada ne saznati. Ne postajemo od svake istine bolji.“  Baš u trenutku kada sam okrenula poslednju stranu romana i uzela telefon da pogledam šta ima novo na voljenom nam instagramu, na #branasbookclub je započeta diskusija o Miodragu Majiću i Deci zla . Divna koincidencija i savršena prilika da svoje sveže utiske podelim sa još mnogo ljubitelja književnosti i dragom Branislavom Antović.  Moram da kažem da se moj prvi utisak o Vulkanovoj knjizi nije promenio: ovo je roman koji ima intrigantnu i neobičnu temu, donekle tipiziranog i psihološki nedovoljno portretisanog glavnog junaka. Ipak, ono što bih rekla da je svetla tačka ovog romana je odabir tema. Poslednjih nekoliko godina smo potopljeni jugo-lit talasom, talasom istorijskih i pseudoistorijskih romana, pokušajima da se iskristališe prošlost, kako daleka, tako i bliska.  Deca zla takođe kao jedan od događaja uzimaju ratove devedesetih i njihov produkt – decu zla. Decu koja su se rodila i živela

Kamij Lorans, Mogla bih to biti ja - preporuka za čitanje

  Zahvaljujući izuzetnim preporukama sa #bukstagram profila Manjini naslovi ovaj je roman našao put do mene.  Zaista sam srećna što ima mnogo profila i blogova koji u današnje vreme svoj sadržaj kreiraju na taj način da do vas stignu realne preporuke za čitanje i koji prave naslove i dobre autore izvode na svetlost dana gotovo svakodnevno! Tako je i roman Mogla bih to biti ja došao do mene, a samim tim i ova "vanredna preporuka" do vas. Da pređemo na štivo! Kamij Lorans je napisala jedan od najinteresantnijih romana koje sam pročitala ove godine. Ova psihološka drama je kolaž jedne priče ispričane iz više perspektiva. Svaka od njih nam daje novi ugao gledanja, novu percepciju kroz naraciju protagonistkinje Kler , četrdesetosmogodišnje profesorke, razvedene žene i majke dvoje dece.  Ona svoju priču izlaže u formi dnevničkih zapisa, a za tom varijantom događaja idu i beleške psihijatra, bivšeg supruga i spisateljice Kamij. Svi su upleteni u tumačenje događaja, svi imaju sv