Пређи на главни садржај

Čitam: "Moja genijalna prijateljica", Elena Ferante

Elena Ferante


Intrigantni pseudonim Elena Ferante, pod kojim piše svetska književna senzacija o kojoj ne znamo gotovo ništa, konačno je došla i na moje police. I ne samo na moje police, već i u moje misli, pogađajući precizno sve one bolne, nežne, osetljive tačke u kojima su pohranjena sećanja na detinjstvo, mladost, prijateljstva, prve ljubavi i još mnogo, mnogo toga.

 Manirom zrelog pripovedača sa već izgrađenom tehnikom, u „Genijalnoj prijateljici“ nailazimo na opširan uvod koji, kako sam saznala čitajući i slušajući vaše komentare na moj uvodni tekst o romanu, prilično umara prosto jer je više informativnog nego fabulativnog karaktera. Dakle, više upoznavanje sa svim bitnim akterima tetralogije nego razvijanje same radnje. Ovaj koncept uvoda me neodoljivo podseća na „Ime ružeUmberta Eka gde se u tok romana ulazi na ovaj način. U njemu i sam narator ohrabruje čitaoca da istraje u svom uspinjanju na svetlost u kojoj će se razliti sama suština romana. Tako je i ovde. Kada se izborima sa prvih pedesetak stranica, počinje putovanje koje nas lansira u Elenino sazvežđe, na ulice Napulja i kuće sa oboda grada u kojima obitavaju glavni junaci.

 Upoznajemo se sa neprikosnovenim ustrojstvom koje vlada u porodici, u komšiluku, ulici, kvartu, školi, gradu. Izbliza gledamo siromaštvo, potčinjenost, neprijateljstvo. Upoznajemo Lilu, Enca, don Akilea, Elenu, gđu Olivije... ta mreža međusobnih odnosa se grana poput moždanih sinapsi, nevidljiva ali tako čvrsto ispletena da ni jedan od likova nema stvarne šanse da se otrgne svom mestu i ulozi, osim ako ga potera sreća da se nađe u izuzetnim okolnostima. Pa i onda, u slučaju Elene, koja u jednom trenutku nastavlja školovanje i izlazi iz svog okruženja, ne možemo reći da su se njeno naučeno ponašanje i opšta očekivanja prema životu suštinski promenila. Više izgleda da su ta njena istupanja kratkotrajne amplitude posle kojih (sa svakim završenim stupnjem obrazovanja) se sve vraća u ravnu liniju i ustaljen život.

 Ovo je izuzetno sadržinski bogat roman, iz tog je razloga potpuno nemoguće i nepotrebno obuhvatiti sve činioce i sve teme koji on pruža. O samoj temi ženskog prijateljstva može se reći mnogo toga jer verujem da kod svakoga budi raznolike asocijacije – naročito ako se nalazi u dobu koje je za sobom bar deceniju ostavilo završetak srednje škole/fakulteta.

🌼Elena i Lila, kao neki arhetip ženskog prijateljstva, jin i jang u odnosu koji grade, su me bolno podsetile na te godine u kojima je svaka uspostavljena veza za nas sudbinska i naizgled večna. Nisam baš ni sigurna da ima osobe koja se sa jednom od njih dve ne bi poistovetila ako je dovoljno iskrena, brutalno iskrena prema sebi.

🌼Lila me je fascinirala svojim magnetizmom koji poput gravitacije uvlači u svoje polje sve koji se, makar i slučajno, nađu u njenoj blizini. Osujećena životnim okolnostima, a odlučna i tvrdoglava do nerazumnosti, puna neostvarenog potencijala, ponekad mi je, uprkos divljenju, bila na granici tragikomičnosti.

🌼 I Elena isto tako, sa stalnom potrebom da se upoređuje i dodvorava, što je nesumnjivo posledica lošeg odnosa sa majkom i nedostatka podrške. Njen uzlet iz siromaštva, upornost koju ulaže u učenju je, čini mi se, ekvivalentna želji da se otrgne - što pre, iz te sredine u kojoj nije našla ništa od onoga za čim mladost traga - ta njena motivacija mi je potpuno jasna.

 Još jedna književna paralela kojoj su mnogi bili skloni se odnosi na roman „Uhvati zeca Lane Bastašić. Sa žaljenjem moram da kažem da jesu vidljivi argumenti u kojima se upoređuje odnos između junaka, čak i sam način izvođenja radnje – i ja sam bila iznenađena njihovom očitošću. I tužna sam zbog toga jer mi je sve jasnije da je medijska kampanja imala ogromni udeo u popularizaciji dela koje je – već napisano! Da ne govorim o autorkinim napomenama na kraju romana – to je takvo potcenjivanje publike i još više sramotno, uzimajući u obzir da pred sobom nismo imali potpuno čist rukopis. A ja sam, baš zato da ne bih potpala pod uticaj tih optužbi, čitala prvo Lanu, pa onda Elenu!

Budući da je sada sredina juna, verujte da se neopisivo radujem ovom letu koje će sigurno biti u znaku Napuljske tetralogije. Nadam se da ćete mi se pridružiti jer ima tako mnogo razloga za to!

 


Natašina Čitaonica 2021. © Nataša Kasaš

Pratite na mrežama: Instagram   Facebook Goodreads



 

Коментари

Популарни постови са овог блога

Čitam: Očevi i oci, Slobodan Selenić

 Ovo je roman koji govori o burnom istorijskom periodu od kraja Prvog do kraja Drugog svetskog rata. Lokacijski je smešten u Beograd , a prati tri generacije jedne porodice.  Porodicu Medaković upoznajemo kroz perspektivu Stevana Medakovića , Milutinovog sina i Mihajlovog oca. Njegovo pripovedanje započinje u Engleskoj, gde se Stevan školuje i upoznaje Elizabetu , svoju buduću ženu, koju dovodi u posleratni Beograd, tada nerazvijeni, postorijentalni grad koji nije našao ni svoj identitet ni mesto u savremenoj Evropi. Početak parlamentarizma i pokušaj demokratije koji se ruši pod težinom rastućeg komunističkog pokreta neodoljivo je referentan i na sadašnje prilike te je sasvim razumljivo zašto je Selenić ovaj roman uspeo da objavi tek 1985. „Po uverenju komunista krivično zakonodavstvo postoji da bi štitilo njihovu vlast, a pojedini paragrafi ne služe kažnjavanju pravih prestupnika , već ućutkivanju, suzbijanju i progonu neistomišljenika. To se najlakše postiže širokim i krajnje neod

Čitam: Deca zla, Miodrag Majić

„Postoje stvari koje je bolje nikada ne saznati. Ne postajemo od svake istine bolji.“  Baš u trenutku kada sam okrenula poslednju stranu romana i uzela telefon da pogledam šta ima novo na voljenom nam instagramu, na #branasbookclub je započeta diskusija o Miodragu Majiću i Deci zla . Divna koincidencija i savršena prilika da svoje sveže utiske podelim sa još mnogo ljubitelja književnosti i dragom Branislavom Antović.  Moram da kažem da se moj prvi utisak o Vulkanovoj knjizi nije promenio: ovo je roman koji ima intrigantnu i neobičnu temu, donekle tipiziranog i psihološki nedovoljno portretisanog glavnog junaka. Ipak, ono što bih rekla da je svetla tačka ovog romana je odabir tema. Poslednjih nekoliko godina smo potopljeni jugo-lit talasom, talasom istorijskih i pseudoistorijskih romana, pokušajima da se iskristališe prošlost, kako daleka, tako i bliska.  Deca zla takođe kao jedan od događaja uzimaju ratove devedesetih i njihov produkt – decu zla. Decu koja su se rodila i živela

Kamij Lorans, Mogla bih to biti ja - preporuka za čitanje

  Zahvaljujući izuzetnim preporukama sa #bukstagram profila Manjini naslovi ovaj je roman našao put do mene.  Zaista sam srećna što ima mnogo profila i blogova koji u današnje vreme svoj sadržaj kreiraju na taj način da do vas stignu realne preporuke za čitanje i koji prave naslove i dobre autore izvode na svetlost dana gotovo svakodnevno! Tako je i roman Mogla bih to biti ja došao do mene, a samim tim i ova "vanredna preporuka" do vas. Da pređemo na štivo! Kamij Lorans je napisala jedan od najinteresantnijih romana koje sam pročitala ove godine. Ova psihološka drama je kolaž jedne priče ispričane iz više perspektiva. Svaka od njih nam daje novi ugao gledanja, novu percepciju kroz naraciju protagonistkinje Kler , četrdesetosmogodišnje profesorke, razvedene žene i majke dvoje dece.  Ona svoju priču izlaže u formi dnevničkih zapisa, a za tom varijantom događaja idu i beleške psihijatra, bivšeg supruga i spisateljice Kamij. Svi su upleteni u tumačenje događaja, svi imaju sv