Пређи на главни садржај

Julska inspiracija: Passion for Solitude by Cesare Pavese


 

I’m eating a little supper by the bright window.

The room’s already dark, the sky’s starting to turn.

Outside my door, the quiet roads lead,

after a short walk, to open fields.

I’m eating, watching the sky—who knows

how many women are eating now. My body is calm:

labor dulls all the senses, and dulls women too.

 

Outside, after supper, the stars will come out to touch

the wide plain of the earth. The stars are alive,

but not worth these cherries, which I’m eating alone.

I look at the sky, know that lights already are shining

among rust-red roofs, noises of people beneath them.

A gulp of my drink, and my body can taste the life

of plants and of rivers. It feels detached from things.

A small dose of silence suffices, and everything’s still,

in its true place, just like my body is still.

 

All things become islands before my senses,

which accept them as a matter of course: a murmur of silence.

All things in this darkness—I can know all of them,

just as I know that blood flows in my veins.

The plain is a great flowing of water through plants,

a supper of all things. Each plant, and each stone,

lives motionlessly. I hear my food feeding my veins

with each living thing that this plain provides.

 

The night doesn’t matter. The square patch of sky

whispers all the loud noises to me, and a small star

struggles in emptiness, far from all foods,

from all houses, alien. It isn’t enough for itself,

it needs too many companions. Here in the dark, alone,

my body is calm, it feels it’s in charge.


Natašina Čitaonica 2020.© Nataša Kasaš

Pratite na mrežama:     Instagram Facebook


Klikom na link naručite zbirku "Horizonti"


Foto: Pixababy

Коментари

Популарни постови са овог блога

Imam poklon za sve vas na Knjižičica online prodavnici!

  Imam poklon za sve vas! Koliko često se zapitate koji bi bio najlepši poklon za knjigoljupca? Na društvenim mrežama smo često komentarisali da, pored knjige, retko naiđemo na mesto gde možemo naći i po još koju sitnicu, tematski uklopljenu ili makar lepo upakovanu uz omiljeni roman. Još ako naručujete onlajn jer nemate vremena da obilazite deset prodavnica, knjižara i šopova da biste sve lepo upakovali, onda ste zasigurno u velikom problemu! Do skoro biste morali da naručujete barem sa tri različita sajta, a to onda nije ni praktično niti vam štedi vreme (dok dočekate sve tri porudžbine). Srećom, razvojem popularnog bukstagrama, to jest posebne zajednice knjiških moljaca na Instagramu koja je u poslednjih dve godine ekspodirala, i izdavači su uspeli da pronađu šta je sadržaj koji bolno nedostaje njihovim prodajnim mestima. Jer, kao što se ne bojimo da kažemo iskreno mišljenje o pročitanom, tako nam nije problem ni da ukažemo na nedostatke izdavačima. Naprotiv, srećni smo što se ...

Čitam: Deca zla, Miodrag Majić

„Postoje stvari koje je bolje nikada ne saznati. Ne postajemo od svake istine bolji.“  Baš u trenutku kada sam okrenula poslednju stranu romana i uzela telefon da pogledam šta ima novo na voljenom nam instagramu, na #branasbookclub je započeta diskusija o Miodragu Majiću i Deci zla . Divna koincidencija i savršena prilika da svoje sveže utiske podelim sa još mnogo ljubitelja književnosti i dragom Branislavom Antović.  Moram da kažem da se moj prvi utisak o Vulkanovoj knjizi nije promenio: ovo je roman koji ima intrigantnu i neobičnu temu, donekle tipiziranog i psihološki nedovoljno portretisanog glavnog junaka. Ipak, ono što bih rekla da je svetla tačka ovog romana je odabir tema. Poslednjih nekoliko godina smo potopljeni jugo-lit talasom, talasom istorijskih i pseudoistorijskih romana, pokušajima da se iskristališe prošlost, kako daleka, tako i bliska.  Deca zla takođe kao jedan od događaja uzimaju ratove devedesetih i njihov produkt – decu zla. Decu koja su se r...

Čitam: Ostrvo pelikana, Miodrag Majić

Ostrvo pelikana, Miodrag Majić   Ostrvo pelikana, Miodrag Majić   ◊ Nikada ne mislimo dovoljno o tome na koliko se sve načina može uticati na tok nečijeg života. Poneka usputna odluka, reč, neizmerena, a izrečena, mogu da sruše ili osvetle nečiji svet. Živimo u trenutku u kome nema mesta za duboka promišljanja, nema vremena da zastanemo i posmatramo. Da merimo, pa da sečemo. Zato volimo da verujemo u sudove i pravdu. To nas uljuljkava, skida teret odgovornosti sa naših leđa: mi živimo svoje male živote, a za kaznu ima ko da se brine. Naša sa vest je čista. Zagledamo li se dublje u u bilo čiji život, videćemo da je sastavljen iz pažljivo tkane mreže naizgled nasumičnih događaja, slučajnih susreta. Onda, u jednom trenu, vidite uzročno-posledičnu, neumoljivu vezu koja je uporno, od prvog momenta, poput efekta leptira, vodila do neočekivanog obrta, do stanja koje je nemoguće vratiti na početak. ◊ Koliko taštine sadrži jedna ispravna odluka, koliko licemerja u svakom saop...