Пређи на главни садржај

Julska inspiracija: Passion for Solitude by Cesare Pavese


 

I’m eating a little supper by the bright window.

The room’s already dark, the sky’s starting to turn.

Outside my door, the quiet roads lead,

after a short walk, to open fields.

I’m eating, watching the sky—who knows

how many women are eating now. My body is calm:

labor dulls all the senses, and dulls women too.

 

Outside, after supper, the stars will come out to touch

the wide plain of the earth. The stars are alive,

but not worth these cherries, which I’m eating alone.

I look at the sky, know that lights already are shining

among rust-red roofs, noises of people beneath them.

A gulp of my drink, and my body can taste the life

of plants and of rivers. It feels detached from things.

A small dose of silence suffices, and everything’s still,

in its true place, just like my body is still.

 

All things become islands before my senses,

which accept them as a matter of course: a murmur of silence.

All things in this darkness—I can know all of them,

just as I know that blood flows in my veins.

The plain is a great flowing of water through plants,

a supper of all things. Each plant, and each stone,

lives motionlessly. I hear my food feeding my veins

with each living thing that this plain provides.

 

The night doesn’t matter. The square patch of sky

whispers all the loud noises to me, and a small star

struggles in emptiness, far from all foods,

from all houses, alien. It isn’t enough for itself,

it needs too many companions. Here in the dark, alone,

my body is calm, it feels it’s in charge.


Natašina Čitaonica 2020.© Nataša Kasaš

Pratite na mrežama:     Instagram Facebook


Klikom na link naručite zbirku "Horizonti"


Foto: Pixababy

Коментари

Популарни постови са овог блога

Čitam: Očevi i oci, Slobodan Selenić

 Ovo je roman koji govori o burnom istorijskom periodu od kraja Prvog do kraja Drugog svetskog rata. Lokacijski je smešten u Beograd , a prati tri generacije jedne porodice.  Porodicu Medaković upoznajemo kroz perspektivu Stevana Medakovića , Milutinovog sina i Mihajlovog oca. Njegovo pripovedanje započinje u Engleskoj, gde se Stevan školuje i upoznaje Elizabetu , svoju buduću ženu, koju dovodi u posleratni Beograd, tada nerazvijeni, postorijentalni grad koji nije našao ni svoj identitet ni mesto u savremenoj Evropi. Početak parlamentarizma i pokušaj demokratije koji se ruši pod težinom rastućeg komunističkog pokreta neodoljivo je referentan i na sadašnje prilike te je sasvim razumljivo zašto je Selenić ovaj roman uspeo da objavi tek 1985. „Po uverenju komunista krivično zakonodavstvo postoji da bi štitilo njihovu vlast, a pojedini paragrafi ne služe kažnjavanju pravih prestupnika , već ućutkivanju, suzbijanju i progonu neistomišljenika. To se najlakše postiže širokim i krajnje neod

Čitam: Deca zla, Miodrag Majić

„Postoje stvari koje je bolje nikada ne saznati. Ne postajemo od svake istine bolji.“  Baš u trenutku kada sam okrenula poslednju stranu romana i uzela telefon da pogledam šta ima novo na voljenom nam instagramu, na #branasbookclub je započeta diskusija o Miodragu Majiću i Deci zla . Divna koincidencija i savršena prilika da svoje sveže utiske podelim sa još mnogo ljubitelja književnosti i dragom Branislavom Antović.  Moram da kažem da se moj prvi utisak o Vulkanovoj knjizi nije promenio: ovo je roman koji ima intrigantnu i neobičnu temu, donekle tipiziranog i psihološki nedovoljno portretisanog glavnog junaka. Ipak, ono što bih rekla da je svetla tačka ovog romana je odabir tema. Poslednjih nekoliko godina smo potopljeni jugo-lit talasom, talasom istorijskih i pseudoistorijskih romana, pokušajima da se iskristališe prošlost, kako daleka, tako i bliska.  Deca zla takođe kao jedan od događaja uzimaju ratove devedesetih i njihov produkt – decu zla. Decu koja su se rodila i živela

Kamij Lorans, Mogla bih to biti ja - preporuka za čitanje

  Zahvaljujući izuzetnim preporukama sa #bukstagram profila Manjini naslovi ovaj je roman našao put do mene.  Zaista sam srećna što ima mnogo profila i blogova koji u današnje vreme svoj sadržaj kreiraju na taj način da do vas stignu realne preporuke za čitanje i koji prave naslove i dobre autore izvode na svetlost dana gotovo svakodnevno! Tako je i roman Mogla bih to biti ja došao do mene, a samim tim i ova "vanredna preporuka" do vas. Da pređemo na štivo! Kamij Lorans je napisala jedan od najinteresantnijih romana koje sam pročitala ove godine. Ova psihološka drama je kolaž jedne priče ispričane iz više perspektiva. Svaka od njih nam daje novi ugao gledanja, novu percepciju kroz naraciju protagonistkinje Kler , četrdesetosmogodišnje profesorke, razvedene žene i majke dvoje dece.  Ona svoju priču izlaže u formi dnevničkih zapisa, a za tom varijantom događaja idu i beleške psihijatra, bivšeg supruga i spisateljice Kamij. Svi su upleteni u tumačenje događaja, svi imaju sv