Пређи на главни садржај

Kamij Lorans, Mogla bih to biti ja - preporuka za čitanje

 




Zahvaljujući izuzetnim preporukama sa #bukstagram profila Manjini naslovi ovaj je roman našao put do mene. 
Zaista sam srećna što ima mnogo profila i blogova koji u današnje vreme svoj sadržaj kreiraju na taj način da do vas stignu realne preporuke za čitanje i koji prave naslove i dobre autore izvode na svetlost dana gotovo svakodnevno!

Tako je i roman Mogla bih to biti ja došao do mene, a samim tim i ova "vanredna preporuka" do vas. Da pređemo na štivo!

Kamij Lorans je napisala jedan od najinteresantnijih romana koje sam pročitala ove godine. Ova psihološka drama je kolaž jedne priče ispričane iz više perspektiva. Svaka od njih nam daje novi ugao gledanja, novu percepciju kroz naraciju protagonistkinje Kler, četrdesetosmogodišnje profesorke, razvedene žene i majke dvoje dece. 
Ona svoju priču izlaže u formi dnevničkih zapisa, a za tom varijantom događaja idu i beleške psihijatra, bivšeg supruga i spisateljice Kamij.
Svi su upleteni u tumačenje događaja, svi imaju svoje viđenje i sopstvena tumačenja, kao i nove informacije koje nas gone da iznova i iznova čitamo već pređena poglavlja u potrazi za istinom.

U središtu radnje je Kler, koja pravi lažni nalog na društvenoj mreži da bi uhodila bivšeg partnera. Jer, kad se magična brojka godina pomeri sa 49 na 50, svaka žena postaje nevidljiva. Kler je bolno svesna mizoginije koja planetarno vlada, i koja ne dozvoljava ženi da, bukvalno, i dalje postoji nakon pedesete, da voli, želi, živi – što je muškarcima i odobreno i pozdravljano. I da budu sa 20 godina mlađim partnerkama, i da zasnivaju porodicu, i da menjaju karijeru. Da bi žena isto uradila, potrebna je ogromna samosvest, samopouzdanje i odlučnost. Kler je nema, oseća se kao gubitnik i zato u virtualnom svetu postaje dvadesetčetvorogodišnja fotografkinja. Jer želi da postoji, da bude viđena i voljena, željena.
To rvenje sa stvarnim i fiktivnim se oogleda kako u razvoju događaja, tako i među svedocima istih. 

Autorka nas vodi od jedne do druge tačke otkrovenja uz niz besprekorno izvedenih zaključaka, pomisli i primisli, stilom pripovedanja koji razoružava i nikad ne gubi svoju ubedljivost. Ta ubedljivost, kao i izvesna čvrstina u stavu autorke se ogleda i u tome što, škakljiva tema ni u jednom momentu ne proklizava u prozaično i patetično. Svaki postupak svakog od junaka je istražen u dubinu, analitički. Čitajući, mi stižemo do srži svakog od junaka, do središta motivacije, do korena određenog postupka i ponašanja. 

Kamij Lorans se bavi i žudnjom kao temom i kaže da je i nastanak knjige kao ljubavna žudnja. Kao kad se žudnja za nekim utaži, pa nakon nje ostane neobjašnjiva praznina, tako je i knjiga, kaže ona, produkt žudnje za knjigom/pričom - kad je napisana, pisac zapravo gubi nešto, a to je volja za ispunjenjem, elan koji ga je iz dana u dan gonio da kroji rečenice i iznedrava junake. 

Čitav ovaj roman je i žudnja čitaoca da otkrije, savlada paukovu mrežu u koju ga autorka upliće, da nastavi dalje prema kraju, tom finalnom otkriću. 
Gotovo katarzično traganje se u mom slučaju pred kraj usporilo, jer, baš kao što Kamij Lorans predočava, bila sam svesna da ću izgubiti taj treperavi osećaj kad okrenem i poslednji list. Ipak, vredelo je! 

Na samo dvestotinak strana, Kamij je smestila neverovatnu priču čiji vas junaci pozivaju da ih upoznate.
Verujte, nećete zažaliti!
Od mene imate veliku preporuku!

Natašina Čitaonica 2023. © Nataša Kasaš

Pratite na mrežama: Instagram   Facebook Goodreads


Коментари

Популарни постови са овог блога

Čitam: Očevi i oci, Slobodan Selenić

 Ovo je roman koji govori o burnom istorijskom periodu od kraja Prvog do kraja Drugog svetskog rata. Lokacijski je smešten u Beograd , a prati tri generacije jedne porodice.  Porodicu Medaković upoznajemo kroz perspektivu Stevana Medakovića , Milutinovog sina i Mihajlovog oca. Njegovo pripovedanje započinje u Engleskoj, gde se Stevan školuje i upoznaje Elizabetu , svoju buduću ženu, koju dovodi u posleratni Beograd, tada nerazvijeni, postorijentalni grad koji nije našao ni svoj identitet ni mesto u savremenoj Evropi. Početak parlamentarizma i pokušaj demokratije koji se ruši pod težinom rastućeg komunističkog pokreta neodoljivo je referentan i na sadašnje prilike te je sasvim razumljivo zašto je Selenić ovaj roman uspeo da objavi tek 1985. „Po uverenju komunista krivično zakonodavstvo postoji da bi štitilo njihovu vlast, a pojedini paragrafi ne služe kažnjavanju pravih prestupnika , već ućutkivanju, suzbijanju i progonu neistomišljenika. To se najlakše postiže širokim i krajnje neod

Čitam: Deca zla, Miodrag Majić

„Postoje stvari koje je bolje nikada ne saznati. Ne postajemo od svake istine bolji.“  Baš u trenutku kada sam okrenula poslednju stranu romana i uzela telefon da pogledam šta ima novo na voljenom nam instagramu, na #branasbookclub je započeta diskusija o Miodragu Majiću i Deci zla . Divna koincidencija i savršena prilika da svoje sveže utiske podelim sa još mnogo ljubitelja književnosti i dragom Branislavom Antović.  Moram da kažem da se moj prvi utisak o Vulkanovoj knjizi nije promenio: ovo je roman koji ima intrigantnu i neobičnu temu, donekle tipiziranog i psihološki nedovoljno portretisanog glavnog junaka. Ipak, ono što bih rekla da je svetla tačka ovog romana je odabir tema. Poslednjih nekoliko godina smo potopljeni jugo-lit talasom, talasom istorijskih i pseudoistorijskih romana, pokušajima da se iskristališe prošlost, kako daleka, tako i bliska.  Deca zla takođe kao jedan od događaja uzimaju ratove devedesetih i njihov produkt – decu zla. Decu koja su se rodila i živela