Пређи на главни садржај

Pišem: Sajam knjiga u doba korone

 
Sajam knjiga u doba korone


 Sajam knjiga u Novom Sadu je prilika da na štandovima malih i velikih izdavača ugledate knjige koje inače u klasičnoj knjižari nikad ne biste pronašli. Isto tako možete da zaboravite na velike popuste, pre ćete naići na male popuste skupljih izdanja, ili na knjige nepoznatih autora za 100 dinara              (doduše, i nekih već ustaljenih naslova upitnih prevoda).

 Ni ove godine nije bilo klasičnih akcija 2 za 399, 5 za 999, ali, na moje veliko iznenađenje, uz kupljenog Tabaševića sam dobila kupku. 😄 Bezuspešno sam pokušavala da nađem neko kvalitetno izdanje Danila Kiša ( uspela da nađem neki skroman pokušaj tvrdog poveza) i onda otišla baš na štand malog izdavača i tamo odabrala još jednu knjigu, čisto radi podrške. Otišla sam u subotu pre podne (ovo je možda trebalo na početku da kažem), svesno odustavši od toga da sretnem Trejsi Ševalije, dajući prednost manjoj gužvi i pregledanju svih tih knjiga na miru. Devojku sa bisernom minđušom, koju sam dobila na poklon, sam nekome dala na čitanje i evo, već nekoliko godina čekam da mi se vrati, te je to bio drugi razlog da zaobiđem Trejsi i sećanje na Grit koja slaže povrće tako da se boje ne tuku, i moju čežnju za odlutalim prvim izdanjem ovog izuzetnog romana.

 Okolnosti u kojima se ovaj Sajam održao nisu išle nikome na ruku. Korona virus je ohladio odnose između kupaca i prodavaca ‒ tradicionalno nezainteresovani trgovci su sada bili na očitoj hladnoj distanci, izbegavajući svaki vid komunikacije ili ne daj bože kontakt očima. O osmehu da ne govorim. Prilično predapokaliptična atmosfera nepoverenja, skepse i zaziranja. 

 Prednost u odnosu na beogradski Sajam je ta što nije bilo Šešelja, samim tim ni mog nagona za povraćanjem, a i gužva je bila manja. U rano popodne, kada sam već bila završila sa odabirom knjiga, broj posetilaca se malo povećao i to je bio moj znak da krenem.

 Moram da dodam, Lom je imao najviše knjiga koje su me zanimale i najkvalitetniju štampu. Meni je ovo važno, jer knige uglavnom kupujem da ostanu u mojoj biblioteci, pa volim da bude lepo i pakovanje koliko i sadržaj. Kod njih sam imala utisak da sam na izložbi knjiga, a ne na pijačnoj tezgi.

 Suma sumarum, vredelo je otići, žao mi je što nije bilo nekih izdavača čije autore zaista volim, žao mi je što izgleda klasici nemaju publiku jer ih nije bilo u ponudi onoliko koliko bi se to očekivalo. Ostaje mi još Zabluda svetog Sebastijana, kao poklon meni od mene, ovog Osmog marta.









Natašina Čitaonica 2020.© Nataša Kasaš

Pratite na mrežama:     Instagram Facebook


Коментари

Популарни постови са овог блога

Čitam: Očevi i oci, Slobodan Selenić

 Ovo je roman koji govori o burnom istorijskom periodu od kraja Prvog do kraja Drugog svetskog rata. Lokacijski je smešten u Beograd , a prati tri generacije jedne porodice.  Porodicu Medaković upoznajemo kroz perspektivu Stevana Medakovića , Milutinovog sina i Mihajlovog oca. Njegovo pripovedanje započinje u Engleskoj, gde se Stevan školuje i upoznaje Elizabetu , svoju buduću ženu, koju dovodi u posleratni Beograd, tada nerazvijeni, postorijentalni grad koji nije našao ni svoj identitet ni mesto u savremenoj Evropi. Početak parlamentarizma i pokušaj demokratije koji se ruši pod težinom rastućeg komunističkog pokreta neodoljivo je referentan i na sadašnje prilike te je sasvim razumljivo zašto je Selenić ovaj roman uspeo da objavi tek 1985. „Po uverenju komunista krivično zakonodavstvo postoji da bi štitilo njihovu vlast, a pojedini paragrafi ne služe kažnjavanju pravih prestupnika , već ućutkivanju, suzbijanju i progonu neistomišljenika. To se najlakše postiže širokim i krajnje neod

Čitam: Deca zla, Miodrag Majić

„Postoje stvari koje je bolje nikada ne saznati. Ne postajemo od svake istine bolji.“  Baš u trenutku kada sam okrenula poslednju stranu romana i uzela telefon da pogledam šta ima novo na voljenom nam instagramu, na #branasbookclub je započeta diskusija o Miodragu Majiću i Deci zla . Divna koincidencija i savršena prilika da svoje sveže utiske podelim sa još mnogo ljubitelja književnosti i dragom Branislavom Antović.  Moram da kažem da se moj prvi utisak o Vulkanovoj knjizi nije promenio: ovo je roman koji ima intrigantnu i neobičnu temu, donekle tipiziranog i psihološki nedovoljno portretisanog glavnog junaka. Ipak, ono što bih rekla da je svetla tačka ovog romana je odabir tema. Poslednjih nekoliko godina smo potopljeni jugo-lit talasom, talasom istorijskih i pseudoistorijskih romana, pokušajima da se iskristališe prošlost, kako daleka, tako i bliska.  Deca zla takođe kao jedan od događaja uzimaju ratove devedesetih i njihov produkt – decu zla. Decu koja su se rodila i živela

Kamij Lorans, Mogla bih to biti ja - preporuka za čitanje

  Zahvaljujući izuzetnim preporukama sa #bukstagram profila Manjini naslovi ovaj je roman našao put do mene.  Zaista sam srećna što ima mnogo profila i blogova koji u današnje vreme svoj sadržaj kreiraju na taj način da do vas stignu realne preporuke za čitanje i koji prave naslove i dobre autore izvode na svetlost dana gotovo svakodnevno! Tako je i roman Mogla bih to biti ja došao do mene, a samim tim i ova "vanredna preporuka" do vas. Da pređemo na štivo! Kamij Lorans je napisala jedan od najinteresantnijih romana koje sam pročitala ove godine. Ova psihološka drama je kolaž jedne priče ispričane iz više perspektiva. Svaka od njih nam daje novi ugao gledanja, novu percepciju kroz naraciju protagonistkinje Kler , četrdesetosmogodišnje profesorke, razvedene žene i majke dvoje dece.  Ona svoju priču izlaže u formi dnevničkih zapisa, a za tom varijantom događaja idu i beleške psihijatra, bivšeg supruga i spisateljice Kamij. Svi su upleteni u tumačenje događaja, svi imaju sv