Duge noći i crne zastave
Dobrodošli u nastavak čitanja ovog golemog poduhvata o najvećem srpskom porazu. Iako sam načela ovaj, za sada,
triptih natraške (jer sam i ja verni predstavnik svog naroda, pa ne umem sve po
redu i običaju), mogu reći da se u čitanju taj iskorak ne oseća. Likovi su nam
svima poznati, kao i istorijski kontekst.
U romanu Duge noći i crne zastave Dejan Stojiljković
se bavi tematikom osmanlijskog nadiranja u srpske zemlje koje započinje
osvajanjem Pirota 1386. godine. Pored toga, bliže se upoznajemo sa ličnošću kneza Lazara i sa trojicom junaka Toplicom Milanom, Ivanom Kosančićem i
Milošem Obilićem, kao i sa Markom
Kraljevićem (Mrnjavčevićem). Turski osvajač, Murat, je prikazan kroz odnos sa svojim sinovima Jakubom i Bajazitom, kao i kroz brojne dijaloške
linije sa Edhemom, sultanovim dervišem
od poverenja.
Radnja romana je jednostavna. Pratimo nekoliko paralelnih tokova
koji se brzo smenjuju. Jedan od njih je i lik Lazara Hrebeljanovića, koji je, oženivši se Milicom, direktnim potomkom loze Nemanjića, stekao pravo na presto. Zatičemo ga na dvoru u Kruševcu,
načetog godinama i umornog od sukoba. On se nalazi u duhovnoj krizi koju prati
i fizička nemoć. Rastrzan između onoga što je želeo da bude i onoga što je
postao, on preispituje svaki svoj potez i postupak. Sećajući se sukoba sa Nikolom Altomanovićem, Lazar se pita gde je nestala njegova
odlučnost i čvrstina, njegova vera. On je svestan da su došli zadnji dani,
Turci su svakim danom sve bliži, a time i odsudni trenutak za sve za šta se
borio. Obuzetom crnim slutnjama i osećajem beznađa, pred Lazara izranja prikaza u liku njegovog preminulog sina Dobrovoja – koji je simbol izgubljenog
poverenja u boga. Ta avet, ovaploćenje Lazareve
patnje, kroz roman se pretvara u njegovog iskušenika, pa u savetnika u trenu
kada odluči kojim će putem krenuti i kako će se suprotstaviti turskom osvajaču.
Drugi tok romana pripada vitezovima Reda Zmaja, Toplici i Kosančiću,
i, dodeljenom im saputniku, Obiliću.
Miloš je ovde od čoveka iz naroda „unapređen“ u braničevskog plemića, iako
znamo da nije istorijski potvrđena ličnost i da se za njega pre svega vezuju
legende o „junaku koga je obila majka rodila“. On je ovde prikazan kao
lakomislen, nagao i neobuzdan mladić koji se, u susretu sa dvorom i gospodom
pomalo stidi svoje neukosti (ne i svog porekla). Sa Toplicom i Kosančićem on
dobija zadatak da, prerušen u trgovca, ide u Prilep gde treba da pronađu
srebrni kivot koji je opljačkan u manastiru Svetog Vida. Taj kivot sadrži tajnu
koja je potrebna knezu Lazaru. Razlog zbog kog se Miloš pridružuje dvojici vitezova nije mali – on treba da dokaže
dostojnost ruke koju je isprosio – ruke Lazareve
kćeri Olivere. Iako dvojica vitezova
negoduju, oni se ipak povinuju kneževoj želji. Ta pokornost kneževoj volji je
vidljiva kroz ceo roman i u gotovo svakom liku. Na dvor stupa i Lazar Musić, brat „ludog“ Stefana, koji traži pojačanje za odbranu Pirota. Na te reči
knez Lazar reaguje burno, vičući „Zar
nisam naredio povlačenje“. Ta me je scena malo razočarala. Iako pretpostavljam
da je u pitanju ratna taktika po kojoj treba žrtvovati manje utvrđenje da bi se
spasio stoni grad i narod, ipak, želela sam da slavni knez Lazar zasija svojim junačkim sjajem, da podigne mač, da pruži
podršku. Umesto toga, dobila sam izgubljenog čoveka koji se rve sa svojim demonima,
strahovima i duhovima, pa umesto pomoći, Musiću
šalje prekor, a Obilića u potragu za
svetom relikvijom.
Treći tok nas upoznaje sa padišahom Muratom. Njegova senka, čudnovati derviš Edhem
Ibn-Musafir, svojim pritvornim jezikom, sultana uvek ima na svojoj strani, i,
kao da upravlja njegovim mislima i odlukama. Ulizicu i vešca u njemu vidi Bajazit, Muratov sin-ratnik, neotesan i pun besa, nalik Obiliću. Jakub, njegova
suprotnost, stoji kao teg između svog brata, oca i derviša. Kroz tumačenje
snova, odgonetanje poruka koje šalju predaci i predskazanja, derviš daje
odgovore Muratu koje on želi da čuje.
Muratova zaslepljenost je gotovo potpuna,
a ruši je ista mora koja muči i Lazara
– nema mira, postoji samo primirje. Murat
sanja Evropu na kolenima, on želi da to nečisto, hrišćansko tlo bude pod
njegovom stopom. More koje ga bude mu nose loša znamenja – nekad je to moćni
zmaj, nekad i sam nečastivi. Ipak, derviš je tu da umiri sve strepnje i da
okrene sultanov pogled napred – u osvajanje srpskih zemalja. Slušajući Murata, shvatamo da svi vladari, kao i
svi ljudi, dođu do trenutka samoispitivanja kad se savest nadvije nad njih i
traži polaganje računa za sva učinjena dela i nedela. Lazareva savest se materijalizuje pred njim, praveći ga iskušenikom
božje vere i pouzdanja. Murat za
sagovornika ima ulizicu koji je sluga mračnih sila, možda čak i samog đavola. U
tom trenutku je izvršena polarizacija između dvojice likova, pojačana i
činjenicom da je Murat svog najmlađeg
sina pogubio zbog neposlušnosti.
Kada se na putu iz Prilepa gde se sastanu i sa Markom, turskim vazalom, vrate u srpske zemlje, trojica vitezova
zatiču stravičan prizor pred zidinama Pirot-tvrđave: sva zemlja je u plamenu.
Oni shvataju da je to „dobrodošlica“ Turcima koju je smislio Stefan Musić – da ih dočeka pustinja u
kojoj neće imati ni hrane ni vode, samo crno, spaljeno polje. Kada se sretnu sa
njim, shvatamo da Stefan još uvek ne
zna da knez neće poslati pomoć, jer se on u nju uzda. Turci pred Pirot stižu
ranije nego pto se pretpostavljalo. Ali paša
je razjaren prizorom spaljenih polja i želi da što pre osvoji tvrđavu. Želi da,
dok Murat stigne, grad već bude
osvojen i da samo njemu pripadne slava tog osvajanja. Međutim, ne ide sve po
planu. Srpska vojska odoleva, a kada Kosančić
ubije Ajdina, Ali paša se suočava sa
gubitkom mnogo većim nego što je pretpostavljao. Sa druge strane, prepolovljena
srpska vojska se suočava sa izostankom pomoći s Lazareve strane, pa se, ugledavši odred Crnih zastava – Mrtvih duša – janičara, odlučuju na očajnički
potez. Oni znaju da neće moći da odole napadu, ali neće ni Ali paša dobiti svoju pobedu.
Spoiler* spaliće celu tvrđavu i ostaviti tako jalovom Ali pašinu pobedu, baš u trenutku kad Murat dolazi na mesto sukoba.
Na drugoj strani, Kosančić
predaje tajanstvenu srebrnu kutiju knezu
Lazaru. Odmah potom, Lazar odlazi
put manastira na poslednji susret sa svojim priviđenjem – koji uzima obličje
svetog Georgija i donosi odluku: rat je počeo!
Teško je donositi sud o ovom epohalnom trenutku u našoj istoriji
koji je predstavljen u romanu. Svi mi smo toliko slušali o junacima kosovskog
boja da svako ponaosob ima svoju ličnu predstavu o knezu Lazaru, carici Milici, Obiliću, Marku Kraljeviću, Dušanu Silnom,
Vuku Brankoviću, Jug Bogdanu... to je
naša slavna prošlost. Čudno je kako je najveći poraz koji je uzrokovao
viševekovno ropstvo uspeo da ostane u svesti našeg naroda kao trijumf vere i
pobedu carstva nebeskog. Opet, i dan danas, svi smo opčinjeni svetlom Miloševog podviga, ponosno govorimo o knezu Lazaru i svi znamo Kneževu kletvu i bar nekoliko stihova
koje je Vuk Karadžić zapisao. Verujem da je bilo i teško iz sveg tog usmenog i
pisanog nasleđa rekonstruisati građu i uobličiti je u prozno delo. Osmanlije
nisu samo banule jednog dana na Kosovo i dale ultimatum knezu Lazaru. Ne, oni
su postepeno osvajali, porobljavali i prisvajali. Oživeti srpski dvor,
izgraditi iz legende srpske junake i udahnuti im karakter, glas i obličje je
istinska skulptorska veština. Dati im kontinuitet kroz takav poduhvat kao što
je petoknjižje je još veći podvig. Pišući sinopsis, ideja ovog romana mi je
postala kompaktnija i jasnija nego što je to bila dok sam čitala. Možda je
uzrok tome to što su epizode veoma kratke, brzo se prelazi sa jednog događaja i
junaka na drugog. Jasno da je to potrebno da bi se održao vremenski kontinuum,
ali ne bi bila greška ni da se celinama ostavljalo po malo više prostora.
Likovi su
dobro portretisani, vidimo da su njihove reči u saglasju sa onim što čine. To
što Lazar i Obilić nisu ni prineti „praslici“ koju sam ja formirala čitajući
građu kod profesora Nade Milošević-Đorđević
i Boška Suvajdžića je moj problem. (Sećam
se i jedne scene dok smo izučavali narodnu književnost, od silnih pročitanih
pesama, mnogi studenti su na ispitu pisali rečenice koje su bile čist
deseterac. Profesori su bili mnogo ljuti, a mi šokirani. )
Lazar je
zagledan u mrak, u tamu svoje duše i još mračniju budućnost. Sanjajući mir,
shvatajući da ga nikad neće dosegnuti, on gubi uporište. Suočava se sa
besmislom i ponorom iz kog progovaraju strahovi, kajanja i oklevanja. Više je
netrpeljiv nego što je dostojanstven. Više okrenut mislima, takav, on će se
okrenuti nebu u potrebi da povrati veru i nadu. To je ono što će mu biti
potrebno za dane koji slede, a i za nastavak u Olujnom bedemu i Carstvu
nebeskom.
Miloš
Obilić je prikazan kao svojeglavi mladić, plah i lakom, naivan, sklon
piću i kavgi. Spajajući Kosančića i Toplicu, vitezove Reda Zmaja sa njim,
Obilić dobija svoje uzore. Posmatrajući njihovu veštinu mačevanja, njihovo
ponašanje i ophođenje prema drugima, Miloš im se divi, često se pitajući da li
je Kosančić samo čovek.
Murat je
prikazan kao druga strana istog novčića u poređenju sa Lazarom. U trenucima
duhovne krize, kada ga ophrvaju strah i sumnja, on se hvata za slamku spasa –
za slatkorečive pouke mudrog derviša
Edhem
Ibn-Musafira. Na taj način, on simbolički ispada iz svoje uloge velikog
osvajača, jer sam postaje sluga Zla. Uticaj koji derviš ima je očit, kao što je
i vidljivo njegovo manipulisanje Muratovom svešću i navođenje na korake koje će
i Murata, baš kao i Lazara, odvesti direktno njegovom usudu.
Pored „usitnjavanja“ u male celine da bi se hronološki ispratila radnja,
nisam sigurna ni da je bilo neophodno da se gotovo svako poglavlje započinje
opisom pejzaža i vremenskih prilika. Deskripcija jeste zgodna, nosi i taj
simbolički prizvuk, ali, korišćena neumereno, gubi na snazi i slabi pod
kvantitetom. Isto, neprestana upotreba purpurne boje me je navela na to da
potražim sinonime: grimizna, tamnocrvena, ljubičastocrvena i njihove
izvedenice...
Budući da su Duge noći i
crne zastave prva u petoknjižju, samo su uvod u događaje epskih razmera
koji slede. Sve što imamo od junaka su započete skice, koje će dobiti svoja
obličja u narednim nastavcima. Oni koji vole da čitaju o srpskoj prošlosti, o
vremenu kad su se sa vitezovima razgovorile vile, o legendama prohujalih dana i
o podvizima koje i danas prepričavamo – preporuka!
Predlažem da pogledate na Youtube-u i serijal Srpski junaci srednjeg veka, da
pročitate kosovski ciklus pesama, a da pronađete i bugaršticu Marko Kraljević i brat mu Andrijaš. Čak
i u samom Vukvom Rečniku ćete naći
neka zanimljiva tumačenja sveta, prilika i običaja.
Sledeće na listi za čitanje: Olujni bedem
Izdavač: Laguna
Natašina
Čitaonica 2020.© Nataša Kasaš
Pratite
na mrežama: Instagram Facebook
Коментари
Постави коментар