Пређи на главни садржај

Čitam: Đubre, Marko Vidojković

 


Da li ste se ikad zapitali ko su ti likovi što prelaze na crvenom na semaforima uz strašnu škripu guma? Ko su ti ljudi koji žive u našem komšiluku na poslednja tri sprata zgrade? Da, oni za koje vam je komšinica rekla da je bolje da se sklanjate ako ih sretnete na hodniku?

Kako izgleda taj paralelni svet u kome žive i šta zapravo stoji iza afera, laži, kriminala, ispiranja mozgova, doznajemo iz perspektive Dragiše, jednog od nosilaca krvotoka ovog bolesnog društvenog ustrojstva, a na čijim se periferijama toka nalaze javne figure čiji je jedini zadatak da mnjenju plasiraju upristojenu sliku stvarnog stanja.  Dragiša živi visoko pozicioniran u tom svetu, hladnokrvan je i beskompromisan. Ipak, brzo zaključujemo da u njemu mora da postoji i nešto ljudsko, nešto što pati i gnuša se niskosti tog sveta, jer su mu potrebne neverovatne količne psihoaktivnih supstanci da bi mogao da podnese kreature kao sto su Hromozom, Helijum ( sva imena su užasno slikovita, ne bih da kvarim ugođaj prilikom čitanja).  Sama ta činjenica da možda i mi znamo ko su inspiratori za likove u romanu, u nama budi okidač ( sad, kako kome) koji pokreće i nagon da se smejemo, a i nezadrživu potrebu da mrmljamo u bradu ili glasno opsujemo. Svi u toj mreži su potonuli, moralno, duhovno, do izobličenja. Ispunjenje mazohistickih fantazija, moć koja je nekontrolisana, koja utiče tako da deformiše ličnost do samoponištenja, to je katarzično, predkataklizmično stanje, kao balon naduvan do granice pucanja. Sunovrat, nezadrživa katastrofa koja se sprema i usisava sve poput crne rupe. Nema pošteđenih.

Dragiša je antijunak ove proročke distopije, lice moći državnog sistema koji se održava zahvaljujući njemu. On ne postoji, ne funkcioniše, vode ga ljudi koji tom zadatku nisu dorasli. 

U Domanovićevom Vođi se dešava isto: beslovesno stado prati predvodnika koji na suštinskom nivou nije sposoban da vidi put izbavljenja. Prateći tok svesti našeg protagoniste, čujemo na momente i njegovu savest, koja se brzo ućutkava u narkomaskoj ekstazi. Čitavim putem između gađenja, agonije i ravnodušnosti, Dragiša, kao pravi predator,  sa prezirom u srcu, grabi napred bez saosećanja za one koji su u takvom nakaradnom poretku isisavali krv narodu ( koji se, inače, nigde ne spominje u temama koje vode vlast, operativci , moćnici– veoma indikativno) i doveli ga do apokalipse.

 

Natašina Čitaonica 2020.© Nataša Kasaš

Pratite na mrežama:     Instagram Facebook


Klikom na link naručite zbirku poezije "Horizonti" Nataše Kasaš


Коментари

Популарни постови са овог блога

Čitam: Očevi i oci, Slobodan Selenić

 Ovo je roman koji govori o burnom istorijskom periodu od kraja Prvog do kraja Drugog svetskog rata. Lokacijski je smešten u Beograd , a prati tri generacije jedne porodice.  Porodicu Medaković upoznajemo kroz perspektivu Stevana Medakovića , Milutinovog sina i Mihajlovog oca. Njegovo pripovedanje započinje u Engleskoj, gde se Stevan školuje i upoznaje Elizabetu , svoju buduću ženu, koju dovodi u posleratni Beograd, tada nerazvijeni, postorijentalni grad koji nije našao ni svoj identitet ni mesto u savremenoj Evropi. Početak parlamentarizma i pokušaj demokratije koji se ruši pod težinom rastućeg komunističkog pokreta neodoljivo je referentan i na sadašnje prilike te je sasvim razumljivo zašto je Selenić ovaj roman uspeo da objavi tek 1985. „Po uverenju komunista krivično zakonodavstvo postoji da bi štitilo njihovu vlast, a pojedini paragrafi ne služe kažnjavanju pravih prestupnika , već ućutkivanju, suzbijanju i progonu neistomišljenika. To se najlakše postiže širokim i krajnje neod

Čitam: Deca zla, Miodrag Majić

„Postoje stvari koje je bolje nikada ne saznati. Ne postajemo od svake istine bolji.“  Baš u trenutku kada sam okrenula poslednju stranu romana i uzela telefon da pogledam šta ima novo na voljenom nam instagramu, na #branasbookclub je započeta diskusija o Miodragu Majiću i Deci zla . Divna koincidencija i savršena prilika da svoje sveže utiske podelim sa još mnogo ljubitelja književnosti i dragom Branislavom Antović.  Moram da kažem da se moj prvi utisak o Vulkanovoj knjizi nije promenio: ovo je roman koji ima intrigantnu i neobičnu temu, donekle tipiziranog i psihološki nedovoljno portretisanog glavnog junaka. Ipak, ono što bih rekla da je svetla tačka ovog romana je odabir tema. Poslednjih nekoliko godina smo potopljeni jugo-lit talasom, talasom istorijskih i pseudoistorijskih romana, pokušajima da se iskristališe prošlost, kako daleka, tako i bliska.  Deca zla takođe kao jedan od događaja uzimaju ratove devedesetih i njihov produkt – decu zla. Decu koja su se rodila i živela

Kamij Lorans, Mogla bih to biti ja - preporuka za čitanje

  Zahvaljujući izuzetnim preporukama sa #bukstagram profila Manjini naslovi ovaj je roman našao put do mene.  Zaista sam srećna što ima mnogo profila i blogova koji u današnje vreme svoj sadržaj kreiraju na taj način da do vas stignu realne preporuke za čitanje i koji prave naslove i dobre autore izvode na svetlost dana gotovo svakodnevno! Tako je i roman Mogla bih to biti ja došao do mene, a samim tim i ova "vanredna preporuka" do vas. Da pređemo na štivo! Kamij Lorans je napisala jedan od najinteresantnijih romana koje sam pročitala ove godine. Ova psihološka drama je kolaž jedne priče ispričane iz više perspektiva. Svaka od njih nam daje novi ugao gledanja, novu percepciju kroz naraciju protagonistkinje Kler , četrdesetosmogodišnje profesorke, razvedene žene i majke dvoje dece.  Ona svoju priču izlaže u formi dnevničkih zapisa, a za tom varijantom događaja idu i beleške psihijatra, bivšeg supruga i spisateljice Kamij. Svi su upleteni u tumačenje događaja, svi imaju sv