Natašina Čitaonica

  S jeseni, kad počnu vetrovi , čitaju mi se Rani jadi . Vazduh je boje ćilibara, otapa nešto u meni, grumen što se stvrdnjavao cele godine.  Pomislim: još ima blagosti na svetu. Onda strepim da i ta poslednja toplina ne nestane, odjednom, oholo, pa da iscrta pun krug svih izneverenih želja . Lišće divljeg kestena se valja trotoarom, pada strmoglavce , nalik na reči za koje je kasno da se kažu. Natašina Čitaonica 2020.© Nataša Kasaš Pratite na mrežama :      Instagram Facebook

  Ne mogu se rješiti odgoja. Naslijedio sam neprijatelje za cijeli život prije nego sam stekao ijednog prijatelja. Slušao sam kako se umire prije nego sam postao svjestan života. Uvučen sam u neke stare razmirice i sad nemam izbora. Oprost ne mogu tražiti niti dati. Toliko je jednostavno stvoriti usamljenog čovjeka. Htio bih biti luđak, čudak koji u znak prosvjeda jede cvijeće na glavnom trgu, htio bih cijelom svijetu objaviti neki nježan, nepredvidiv rat. Natašina Čitaonica 2020.© Nataša Kasaš Pratite na mrežama :      Instagram Facebook Klikom na ovaj link naručite zbirku poezije Horizonti Nataše Kasaš Foto: Pixababy.com

  Postoje oni koji spretno obavljaju život. Održavaju u sebi i oko sebe red. Imaju za sve način i ispravan odgovor.   Od prve odgonetaju ko je koga, ko je s kim, u kom pravcu, kuda.   Udaraju pečate na jedine istine, nepotrebne činjenice ubacuju u drobilice, a nepoznata lica u segregatore koji su im unapred predodređeni.   Misle onoliko koliko treba, ni trenutak duže, jer iza tog trenutka vreba sumnja.   A kada im egzistencija dopusti, napuštaju ustanovu kroz pokazana vrata.   Ponekad im zavidim – na sreću to je prolazno. Natašina Čitaonica 2020.© Nataša Kasaš Pratite na mrežama :      Instagram Facebook Klikom na link naručite zbirku "Horizonti" Nataše Kasaš, autorke bloga Lirika Foto: Pixababy

  I’m eating a little supper by the bright window. The room’s already dark, the sky’s starting to turn. Outside my door, the quiet roads lead, after a short walk, to open fields. I’m eating, watching the sky—who knows how many women are eating now. My body is calm: labor dulls all the senses, and dulls women too.   Outside, after supper, the stars will come out to touch the wide plain of the earth. The stars are alive, but not worth these cherries, which I’m eating alone. I look at the sky, know that lights already are shining among rust-red roofs, noises of people beneath them. A gulp of my drink, and my body can taste the life of plants and of rivers. It feels detached from things. A small dose of silence suffices, and everything’s still, in its true place, just like my body is still.   All things become islands before my senses, which accept them as a matter of course: a murmur of silence. All things in this darkness—I can know all of them,